Od 1990. godine, kad je u dresu reprezentacije Jugoslavije prvi put zaigrao na Svetskom prvenstvu, jednp od najboljih desnih krila svih vremena – krajem devedesetih ga je IHF izabrao u idealnu sedmorku 20. stoleća – Irfan Smajlagić je sa Hrvatskom ’95. bio svetski vicesampion kao igrač, nastupio je i ’97. u Japanu, dok je ’03. uzeo zlato i ’05. srebro kao trener u Hrvatskoj reprezentaciji. Da bi došao i 2009. na SP u Hrvatsku, ovaj put kao selektor Egipta, zemlje u kojoj se igra ovogodišnji sampionat kojeg Smajlagić prati. Naravno, sa naglaskom na hrvatsku reprezentaciju.
Kako Vam se čini reprezentacija Hrvatske?
– Kako izgleda? Promenjivo. Rezultatski je još i podnošljivo, igrom na granici – otvoreno će Smajlagić, nakon prvog kruga.
– Mi imamo taj kvalitet da sebi možemo dopustiti širenje rostera za ceo turnir. Kako računam da svi igrači koji dođu u reprezentaciju imaju potreban kvalitet, mogućnost dati svoj doprinos, smatram da svi moraju dobiti priliku, pogotovo kad protivnici nisu oni visoke svetske klase.
Kako do sada nije bilo vrhunskih ekipa, makar Katar ipak ne spada u krug potpunih autsajdera, tri boda koji su prenešeni u drugi krug i ne mogu nastup učiniti uspešnim.
– Puno bitnije je da nismo iskoristili ono što ti ovakav turnirski sistem sa 32 reprezentacije nudi, nismo dali pravu šansu igračima koji su u prošlosti igrali manje i samim time nemamo jasnu sliku koliko se na njih možemo osloniti. Iako još nije kasno jer ni drugi krug, osim te utakmice sa Danskom, nema neku težinu. Želim naglasiti da tu ne govorim o pomlađivanju jer to je za mene floskula. U reprezentaciji moraju igrati oni koji imaju kvalitet bez obzira na godine, dok mi stalno zaboravljamo da se tu igrač ne stvara, već samo promovise na temelju onoga što je radio u klubu. A način na koji profilisemo igrače je čudan jer nije dovoljno staviti ga da igra, treba mu dati poverenje.
Hrvatska se našla u problemima jer Karačić nije spreman, dok je Cindrić nakon prve utakmice otišao iz Egipta…
– Da su Cindrić i Karačić tu uz Duvnjaka, onda bi njih trojica igrala do besvesti. Sad kad nemamo dvojicu, a doći će i dan kad nećemo imati ni Duvnjaka, treba napraviti jači roster, doći do širine u kojoj će Duvnjak i(li) Cindrić dati svoj doprinos, ali ne možemo vječno graditi na njima. Mamić je već godinama u reprezentaciji, trebao bi biti pravi oslonac, imati veću minutažu, Šebetić ima kvalitet koja se može koristiti, tu je sad i Martinović. Imamo rešenja, samo u ta rešenja treba verovati, a ne degradirati naše desne bekove stavljanjem Čupića na tu poziciju. Tako funkcionišu klubovi. Jer ako Čupić može to bolje odigrati, zašto ih onda imamo? Nije mi jasan taj strah od kiksa da dođeš do nekog saznanja.
Što možemo očekivati u nastavku turnira?
– Tu ne treba govoriti o tome kako svako igra rukomet jer se istovremeno treba postaviti i pitanje kako ga ko igra. Ponavljam, te utakmice nam moraju poslužiti za testiranje unutrašnjih mogućnosti, promociju novih igrača. I neće reprezentacija stvoriti jednog Martinovića koji već tri godine igra Bundesligu, njega samo treba uklopiti i kvalitet koji ima iskoristiti za što bolji rezultat.
Smajlagiću smeta još nešto.
– Imam osećaj da mi stalno bežimo od uloge rukometne velesile, trebali bismo biti ponizni i sretni da dobijemo Japan i Katar. Ne, naš gard mora biti pobednički, bili smo svetski i olimpijski prvaci. Naravno da respekt mora postojati, ali kod nas on već neko vreme prelazi u strah. Ne vidim ništa loše od toga da na nekom turniru igraš u ulozi favorita.
Oni su ionako uvek isti; Francuska, Norveška, Danska, Španija…
– Postoji krug od četiri ili pet reprezentacija koje su uvek kandidati za medalje. Ja bih tu sada dodao i Mađarsku, koja ima vrlo zanimljivu selekciju, promovišu mlade igrače kao što je Dominik Mathe, desni bek koji je Nemcima dap osam golova. Nemaju straha i to mi se sviđa, mislim da su spremni za iskorak, borbu za medalju.
Kako izgledaju Francuzi koji su SP otvorili pobedom protiv još jednog favorita, Norveške i nastavili niz pobeda?
– Francuzi standardno imaju veliki roster, ne pate od kompleksa da moraju igrati mladi, već igraju trenutno najbolji. Što uopšte dodati na to da su od prve medalje ’93. osvojili 11 zlata i da sa posljednjih 14 svetskih prvenstava imaju 11 medalja. To je stroj kakav smo mi morali biti 10 godina nakon svetskog i olimpijskog zlata. A nismo nažalost postali ono što su nekad bili Šveđani ili Francuzi – zaključio je Irfan Smajlagić.
