Kad na turniru pobedite i europskog i svetskog prvaka, a završite na petom ili šestom mestu, iza vas ostaje puno pitanja o kvalitetu i perspektivi reprezentacije na koje je teško odgovoriti. Ako nam je primarni cilj bio plasirati se na kvalifikacije za Olimpijske igre, to smo ostvarili, međutim, pobedili smo aktuelne šampione, a nismo se plasirali u borbu za medalju. Gde je tu realnost, kako stvoriti realnu procenu? Pita se prosljaveni hrvatski rukometaš Irfan Smajlagić, sada trener.
– Neupitno je da imamo kvalitet za ulazak među četiri najbolje ekipe, ali nismo pronašli formulu kako bismo turnirski sistem izdržali do kraja. Poboljšanja je potrebno naći u puno segmenata: selekciji igrača, stručnom stabu, psihološkoj pripremi, motivaciji… kako bismo došli do vrha, u borbu za medalje, tamo gde smo nekada bili.
Moramo pronaći strategiju kako bismo imali ekipu koja će moći odigrati nekoliko uzastopnih utakmica u borbi za medalju, a ne da se naš kvalitet razvodni u tom periodu. Zbog toga je vrlo bitan izbor igrača i ono što često spominjem, dovesti reprezentativce u stanje da u datom momentu odigraju svoje role na maksimalno mogućem nivou. Obzirom na to da nismo došli do završnih utakmica negde se dogodio propust, nešto ne štima.
O našoj studioznosti najbolje govori podatak da u odnosu na prošlogodišnje Evropsko prvenstvo u Zagrebu nedostaje čak 13 igrača. To je preveliki broj bez obzira na povrede i oproštaje od reprezentacije. Nositelji, prvih osam igrača, su ostali isti, ali nismo ih nadogradili igračima koji bi ih rasteretili kako bi ti nositelji podneli turnirski sistem. I u tome vidim srž problema.
Turnirski način igranja zahteva veći broj igrača koji mogu dati doprinos. Ne vidim smisao u pozivanje onih koji će sediti na klupi. Trebaju nam igrači koji su u stanju pobediti Makedoniju, Japan i slične reprezentacije kako bi naši najkvalitetniji igrači imali svežinu u najvažnijim utakmicama u kojima se određuje ko će ući u borbu za medalje i ko će ih osvojiti.
Trideset i jedan igrač na dva uzastopna prvenstva unutar godinu dana je preveliki broj za jednu reprezentaciju i pokazatelj je određenog lutanja. I u sastavu samog stručnog staba su se dogodile brojne promene. Na Euro je imao puno članova, danas je njihov broj sužen.
Mislim da je poslednjih godina najveći problem Hrvatske bila selekcija igrača i njihov progres kroz nastupe u reprezentaciji. U izboru prvog do sedmog igrača reprezentacije se ne može pogrešiti, ali u izboru od osmog do 20. igrača će se pogrešiti ako se ne napravi kvalitetna selekcija.
Podsećam da su na ovom Svetskom prvenstvu u odnosu na Euro u Hrvatskoj samo osmorica igrača (Stevanović, Duvnjak, Stepančić, Horvat, Karačić, Štrlek, Musa i Cindrić), dakle nositelji koji donose kvalitet, dok se ostatak reprezentacije potpuno promenio. A upravo ti igrači, oni koji su u statusu od 8. do 20., čine prevagu na turnirskim takmicenjima jer moraju osigurati da se nositelji ne potroše pre najvažnijih utakmica, onih u kojima se određuju osvajači medalja.
U Nemačkoj smo videli nekoliko novih igrača koji bi mogli ući u tu grupu, ali tek ćemo saznati što će se s njima dogoditi. Šipića ne bi ni poveo u Nemačku da se Marić i Šušnja nisu povredili. Vranković se iskazao, ali isto tako je i Jaganjac pre godinu dana bio u sastavu reprezentacije, a na SP-u nije igrao. zakljucuje iskusni Smajlagic.
