Zdenko Kordi: Nedostatak kontinuiteta glavni je problem rukometa, ali i sporta uopste u Hrvatskoj

Ugledni rukometni trener Zdenko Kordi ove godine slavi 40 godina trenerske karijere u kojoj je između ostalog trenirao hrvatsku žensku rukometnu reprezentaciju, rukometašice Podravke i rukometaše NEXE-a, a 2015. godine, a u izboru Hrvatskog rukometnog saveza i Sportskih novosti, proglašen je najboljim rukometnim trenerom Hrvatske.

U junu prošle godine napustio je klupu našičkog Nexea te je u međuvremenu bio na operaciji ugradnje kuka. Nakon rehabilitacije za koju kaže da je dobro prošla i da je zadovoljan oporavkom, spreman je za nove izazove.

S njim smo porazgovarali u Valpovu gde je od 30.09. do 08.10 odigran 5. Međunarodni memorijalni turnir Zlatko Ivić – Čiva, kojeg organizira Rukometni klub Valpovka. Na turniru su nastupila deca iz čak pet zemalja (Hrvatska, BiH, Mađarska, Makedonija i Slovenija) te je sudelovala čak 101 ekipa iz 50 različitih klubova, a odigrano je ukupno 288 utakmica u 4 konkurencije.

Živim od rukometa, ali pre svega živim rukomet

Vi ste već tradicionalni gost Međunarodnog memorijalnog turnira Zlatko Ivić – Čiva, što vas potiče da svake godine dođete u Valpovo?

Pre svega, ove godine napunilo se 40 godina otkako sam se počeo baviti trenerskim poslom. Živim od rukometa, ali pre svega živim rukomet, što je i bit svega jer morate voleti ono što radite da bi tome bili predani i na kraju uspješni. U Valpovu imam niz prijatelja koji su veliki zaljubljenici u rukomet i ne bi mogli raditi ovakvu divnu stvar da to nisu. Prvi put sam u ovu sredinu došao na poziv mog rukometnog prijatelja Alenka Bajera (predsjednik organizacijskog odbora turnira op.a.), te san odmah vidio sam da je to to, jedan izvanredni projekt koji može samo rasti. Gledati svu tu djecu kako uživaju i raduju se igrajući je pobjeda rukometa. Mi odrasli puno toga bi trebali naučiti djece, trebamo se više igrati, zabavljati i uživati u životu, a manje se žaliti i kukati.

Smatrate li da dolazak poznatih rukometnih imena pridonosi popularizaciji turnira poput ovog? I donosi li popularizacija turnira poput ovog popularizaciju rukometa općenito?

Teško je reći koliko to znači mlađoj djeci. Njima koncentracija brzo pada i oni su u svom „filmu“ te je ovaj potez s dovođenjem Tornjaka (maskota nadolazećeg europskog prvenstva u rukometu u Hrvatskoj op.a) odličan. Vidjelo se po reakciji djece koliko su oduševljena i da to njima više znači nego da susretnu neku rukometnu zvijezdu.

Mislim da dolazak poznatih rukometnih imena ipak najveća potvrda organizatorima, jer se definitivno odaje priznanje njihovom radu i trudu.

Godinu dana ste „van“ rukometa, jeste li se odmorili njega ili ste aktivno pratili događanja na rukometnoj sceni?

Ja sam u potpunosti „unutra“ te sam ovaj period iskoristio detaljnije za praćenje događanja u svijetu rukometa. Pratio sam i pratim između ostalog francusku ligu, njemačku ligu, Seha ligu i europske kupove tako da imam uvid u sve što se događa. Radim neke svoje analize, pišem neke stručne radove, čitam, radim na sebi i usavršavam se. Uz to, cijelo ovo vrijeme sam i aktivan kao mentor u jedno dvije-tri sredine gdje rade moji prijatelji, u Hrvatskoj i izvan nje. Radim povremeno kao mentor njihovoj struci, tj, njihovim trenerima koji su pokazali izvanredne reakcije, ljudi su zadovoljni te je to jedan oblik rada koji ću u budućnosti nastojati raditi.

Velika je stvar kad iza vas nešto ostane

Nakon skoro godinu dana odmaka, kako gledate na vaših gotovo 9 godina u Nexeu, a od tog 3 godine kao trenera?

Ja sam osobno jako zadovoljan jer klub u svakom segmentu funkcionira i te je dosegao razinu s koje može samo rasti. Ipak, sam dolazak do te razine otežava rast jer je on sad manje primjetan. Smatram da je smjena generacija koja je napravljena ovog ljeta, trebala biti napravljena još prošlog ljeta kad sam ja bio u klubu. U više sam navrata predsjednika kluba pitao što to on smatra da je naš maksimum te sam mu sugerirao da ljudima moramo ponuditi nešto drugačije i novo, da se moramo nadograditi.

Na kraju pretprošle sezone imali dobar dio igrača koji je već dugo bio kod nas i koji su zaslužili da odu jer je možda došlo do neke vrste zasićenja. To su sve redom bili bivši juniorski i kadetski reprezentativci koji nisu mogli zaigrati u Zagrebu. S njima smo postepeno radili na uklanjanju nedostataka, koje smo uz puno rada i truda, i njihovog i našeg, uklonili. Doveli smo ih do razine da slobodno mogu igrati u mnogim europskim klubovima te se tada za njih javio i interes. Klub je morao planski početi puštati igrače, a usporedno s time, kao zamjene dovoditi igrale istog tipa koji bi donijeli svježinu i novitete.

To bi bila jedna vrsta nadogradnje koju sam spomenuo, dok bi ona druga bila moguća samo ako bi ekonomski preduvjeti za to bili ispunjeni, a to bi zahtijevalo značajna sredstava, kako bi se moglo napasti nešto više.

Što se rukometne škole tiče, ona je postojala i prije mog dolaska, ali rad je rijetkost bilo postići neki rezultat na regionalnom nivou. Danas Nexe spada u sam vrh regije, zadnje tri godine redovno pojavljuje na državnim prvenstvima u skoro svim kategorijama, te se vide sve konkretniji rezultati .

Ponavljam, Nexe je klub posložen na svim razinama i mislim da je velika stvar za čovjeka osvrnuti se vidjeti da je nešto iza vas ostalo i da ste nešto napravili, a ja smatram da ja jesam.

Kako gledate na rad vašeg nasljednika Horvata?

On je dobio jednu izvanrednu priliku, jer smatram da fantastična stvar za tako mladog trenera dobiti priliku trenirati Nexe koji nastupa u Seha ligi i na europskoj sceni, uz naravno rad u reprezentaciji. Studiozan je, dobro radi svoj posao i ima sve predispozicije za napredak.

Patimo od nedostatka kontinuiteta

Obje naše reprezentacije ove su godine dobile nove/stare izbornike. Červar se nakon sedam godina vratio na klupu muške, a Šoštarić nakon 15 godina na klupu ženske reprezentacije. Je li to znak da mlađe trenerske generacije nisu dovoljno dobre ili još nisu dovoljno sazrijele?

Osobno ne bi to tako podijelio. Smatram da je put do trenerskog sazrijevanja dug, a najbolje je to sročio hrvatski nogometni trener (bivši trener Cibalije, Slaven Belupa, Zagreba i Hrv. Dragovoljca op.a) koji mi je u jednom razgovoru rekao da ako je 9-10 godina potrebno da bi se napravio kvalitetan i potpun igrač, za trenera onda treba barem dvadesetak godina. Smatram da to djelomično odgovara na naše pitanje, ali naš problem ne leži u tome, nego u nedostatku kontinuiteta.

Nažalost, od nedostatka kontinuiteta pati cijeli rukomet, u Hrvatskoj, prije svega ženski, a čini mi se da je simptome tog „virusa“ poprimio i muški rukomet. Na kraju krajeva, mislim od nedostatka kontinuiteta pati ne samo rukomet, nego cjelokupni hrvatski sport, a na državnom se nivou ne radi ništa da bi se tome stalo na kraj.

Što se ženske reprezentacije tiče, imam informacije da je već par trenera odbilo klupu jer su rekli da se ne mogu u kontinuitetu posvetiti reprezentaciji, iako se ona okuplja samo tri puta godišnje. Šoštarić ispunjava sve uvjete da bi bio izbornik reprezentacije jer ima rezultate iza sebe (prošle godine osvojio Challenge cup sa zagrebačkom Lokomotivom op.a). Snježana Petika kao njegova pomoćnica donosi svježinu jer je nova na klupi, a i upoznata je sa situacijom jer trenira Podravku, tako da smatram da su njih dvoje dobra kombinacija.

Što se pak muške reprezentacije tiče, Linin povratak uvijek je bio u igri te se sad eto i realizirao. Kad je napustio reprezentaciju, bilo je to njegovom voljom, ali sada je čini mi se ponovno pronašao želju i motiv da nešto dodatno i novo napravi. Jako bitno u cijeloj priči je to što je zadržao svoj statusu u Metalurgu te se s tom stabilnošću može posvetiti reprezentaciji.

Jako je bitno da nam izbornici imaju relativno stabilnu i mirnu situaciju u klubovima, što se definitivno prenosi i na reprezentativno okruženje.

Ženska reprezentacija Hrvatske u kvalifikacijama Europsko prvenstvo u Francuskoj sljedeće godine u grupi je s Norveškom, Ukrajinom I Švicarskom. Nakon dva kola upisali su domaću pobjedu protiv Švicarske i gostujući poraz od Ukrajine, očekujete li da će naposljetku uspjeti izboriti odlazak na završni turnir?

Nadam se da hoće iako nemaju laganu situaciju. Norveška je vjerujem nedodirljiva i mislim da će se odluka o drugom mjestu i plasmanu na prvenstvo odlučivati u direktnom domaćem okršaju s Ukrajinom koju smatram da bi trebali dobiti s više razlike nego kad su one bile domaćini te se tako plasirati u francusku. pogotovo u ženskom rukometu nemaju laganu situaciju, ali sad s obzirom na ovo kako je, trebali bi smo s nekom većom razlikom dobiti Ukrajinu doma i plasirati se u francusku.

Moram naglasiti da mi se ne sviđa trend koji se sve više javlja u ženskom rukometu i hrvatskom sportu općenito, a to je neodazivanje igrača i igračica na reprezentativne pozive. Nisam pobornik tog trenda i ne vidim smisao u tome. Nedavno sam naime pročitao izjavu košarkaškog trenera Željka Obradovića, koji je rekao da za otkazivanje pozivu reprezentacije razlog može biti samo bolest te se apsolutno slažem s njegovim stajalištem.

Mi smo u Hrvatskoj donedavno često gledali prema državama u susjedstvu gdje taj trend otkazivanja reprezentaciji traje već duže te smo se hvalili kako mi taj problem nemamo i kako je kod nas „nacionalni naboj“ na nivou. Sad se nažalost to događa i kod nas, i to u više sportova te smatram da bi se o tome trebala povesti šira rasprava kako bi se stalo na kraj tom trendu.

Duvnjak je ključan

Predstojeći Euro u Hrvatskoj naravno izaziva najviše pažnje u javnosti. Što možemo očekivati od reprezentacije? Mislite li da Hrvatska može do zlata na domaćem terenu s ovom ekipom i s Červarom u na čelu?

Naravno da je zlatna medalja cilj jer je to jedina medalja koja nam nedostaje, ali ne trebamo stvarati preveliku euforiju. U većini slučajeva kad smo na turnir išli pretjerano samopouzdani i s ulogom favorita, ne bi ispunili očekivanja javnosti, zato treba biti oprezan.

Mediji su bitna stvar u svemu tome jer oni uvelike grade atmosferu i očekivanja, a kad ona mediji, reprezentacija i navijači „ne pušu u isti rog“ onda se uvijek izrodi neki problem.

Ostvarenje konačnog cilja, odnosno zlatan medalja neće biti lako ostvariva. Ovisit će o nekoliko stvari, a prije svega o situaciji s Duvnjakom, ali Duvnjakom dovoljno spremnim da izdrži napore teškog i intenzivnog natjecanja kao što je Europsko prvenstvo. Ključno je da se što prije oporavi i počne igrati kako bi do početka tunira pronađe zadovoljavajuću formu. Naravno, bitno je zdravlje i kompletna psihofizička situacija svih igrača, pogotovo ovih što igraju europska natjecanja.

Također, puno toga ovisi o vanjskoj liniji i na koji način će reagirati igrači koji igraju na toj poziciji. Na desnom vanjskom, Stepančić je u situaciji da u PSG-u nema zadovoljavajuću minutažu, ali opet se može dogoditi da reprezentativno okruženje pozitivno djeluje na njega i on „eksplodira“ na euru. Lijeva strana dosta je hendikepirana neigranjem Sliškovića koji je zbog mononukleoze definitivno otpao i sigurno je da će puno nedostajati. Ipak, Mandalinićeve predstave daju dobru naznaku, a razinu svoje igre podigao je i Mamić nakon početne faze prilagodbe na novu sredinu (početkom sezone došao u Kielce op.a) tako da se nadam i vjerujem da neće biti problema.

Dosta se spominje ime Renata Sulića koji već dugi niz godina nije u reprezentaciji. Smatrate li da bi on trebao biti na popisu za prvenstvo?

Sigurno da nije jednostavno igrati u klubu kao sto je Veszprem gdje s pravom vlada jedan veliki pritisak jer su i očekivanja velika. Sulićev povratak je već godinama aktualna tema jer on u kontinuitetu igra na viskom nivou. Dok sam bio u Nexeu, kad god bi igrali s Veszpremom uvijek sam porazgovarao s našim igračima tamo te ih uvijek posebno promatrao. Sulić je uvijek na treningu bio taj koji dođe među prvima, a odlazi među zadnjima i to objašnjava zašto je on na nivou na kojem je. Poziv Suliću sad je naravno Linina stvar i pitanje njegove procjene koliko mu je igrač poput Sulića potreban u njegovim koncepcijama, a ja osobno smatram da je takav igrač uvijek potreban.

Sulić bi se eventualnim dobrim osobnim nastupom, ali i dobrim rezultatom reprezentacije dobio dostojanstveni oproštaj od reprezentativnog dresa, nešto što mnogi naši veliki igrači nikad nisu imali i zbog čega mnogi žale. Negdje sam pročitao kako Amerikanci kažu da mi premalo stvaramo sportske legende i heroje nacije, ljude koje će biti idoli djeci. Kažu kako ih oni forsiraju stvaranje takvih „kultnih“ likova dok ih mi ovdje imamo, ali ih ne znamo marketinški iskoristiti i „prodati“.

Mora se planirati unaprijed

Ako Červar ode s klupe nakon prvenstva, treba li ga naslijediti neko mlađi ili stariji?

Kao što sam već spomenuo, ključna stvar u svemu je kontinuitet. Stjecajem okolnosti, 1984. godine s Medveščakom igrao sam na otvorenju dvorane Bercy u Parizu. Tad su počeli začeci Francuske kao rukometne velesile koja je ona danas. U to vrijeme izbornik francuske reprezentacije postao je Daniel Constantini koji je tamo ostao nekih 15ak godina, nakon kojeg je došao svima nama poznati Onesta koji je na klupi ostao također 15ak godina. Francuzi su se sad odlučili za relativno Dinarta, koji je bio Onestin pomoćnik te je sigurno već dugo planiran kao njegov nasljednik.

Kod nas u sportu takve su situacije rijetkost. Nema plana i strategije, većina stvari radi se ad hoc, improvizira se i zato rezultati, bar u kontinuitetu, izostaju.

Ja kao klinac imao sam tu čast i zadovoljstvo da me pokojni Josip Samardžija odabrao za pomoćnika i doveo u Koprivnicu što mi je jako puno pomoglo u karijeri. Savjetovao me i educirao, što mi je kao mladome treneru i trebalo, netko stariji koji mi se sa svojim iskustvom mogao usmjeravati i na kraju krajeva, napraviti boljim trenerom.

Dobar potez bi bio da se izabere kvalitetnog, stručnog i iskusnog čovjeka, a da uz njega pažljivo izabere pomoćnik koji će uz njega učiti i stjecati iskustvo kako bi on jednog dana „preuzeo štafetu“. Pokušaj toga vidjeli smo nakon što je Goluža naslijedio Červara, no nakon što je to završilo kako je završilo došao je Babić, koji je također brzo otišao. Žalosti me što je jedan Petar Metličić, koji je bio predodređen za budućeg izbornik tako brzo „potrošen“, a razlog tome je bio taj što je on na klupu došao kao pomoćnik jednom također relativno mladom i neiskusnom izborniku. Da je kao mentora na klupi dobio Červara, Hasanefendića ili Serdarušića, siguran sam da bi stvari drugačije ispale.

Trenerska klupa uvijek je privlačna

Vaše ime se nakon odlaska iz Nexea puno spominjalo u medijima? Špekuliralo se da bi mogli postati Červarov nasljednik i u reprezentaciji i u skopskom metalurgu. Direktor Vojvodine Darko Jevtić čak je i javno izjavio da vas je novosadski lub htio za trenera, no da su presudili neki tehnički razlozi zbog kojeg vas nisu angažirali ali da im ostajete velika želja? Što je od tog istina, a što su medijska naklapanja? Kad možemo očekivati vaš povratak poslu i u kojoj ulozi biste se voljeli vidjeti?

Ima dosta istine, pogotovo u ovom posljednjem što ste naveli Istine ima, dosta istine. Imao sam dosta kontakata s raznim klubovima i reprezentacijama, uglavnom izvan Hrvatske. Zadnja u tom nizu bila je i Vojvodina te se ovom prilikom želim zahvaliti direktoru kluba Jevtiću, koji je naš razgovor na vrlo korektan način prenio javnosti. Nismo si rekli ne, nego smo rekli da ćemo u budućnosti još razgovarati.

Mislim da će se u neko skorije vrijeme nešto konkretizirati, ali što to, ni sam ne znam.

Za vrijeme mog mandata kao sportskog direktora u NEXE-u dobio sam jedan odmak od klupa nakon gotovo 30 godina kontinuiranog rada te mi je taj odmah pomogao da predahnem i da mi neke stvari „sjednu na mjesto“. Počeo sam stvari promatrati iz drugog kuta, tako da mislim da sam spreman i za klupu, ali i za savjetničku ulogu.

Trenutno s jednom reprezentacijom pregovaram o preuzimanju brige za njihov kompletni rukomet, od brige za školu rukometa pa sve do seniorskih selekcija te praćenje i usavršavanje trenera. Projekt poput tog veliki je izazov, ali smatram da za njega imam dovoljno iskustva i znanja. Ipak, s druge strane trenerska je klupa nešto što uvijek privlači tako da su zasad obje mogućnosti otvorene.

U slučaju povratak na klupu, hoće li to biti u muškom ili ženskom rukometu?

Smatram da muški i ženski rukomet imaju svoje specifičnosti i ne slažem se s onima koji kažu da nema razlike između muškog i ženskog rukometa. Svaki od njih ima svoje zakonitosti koje se moraju poštovati i kojim se na kvalitetan način mora pristupiti. Činjenica je da se u većini Europe muški rukomet cijeni više od ženskog, no isto tako mislim da današnji vrhunski ženski rukomet veliki izazov. Mene u ovome trenutno prije svega zanima višegodišnji projekt, a ne kratkoročne gaže. Hoće li to biti u muškom ili ženskom rukometu, nebitno je, jer mislim da imam iskustva za oboje.

BALKAN HANDBALL – JURICA CVENIC

 
Handball 4 all
Balkan Handball
Rukometni Savez Beograda
Rukometni Savez Srbije
EHF
Zajednica trenera RSS
IHF
Dragoer HB
EHF TV