RUKOMETNI TRENER

Logo

SP u Francuskoj 2017. – Iz mog ugla, Dragan Djukic: Novi svetski poredak je poceo!

Za prave ljubitelje rukometa, pocetak Januara vec dugi niz godina oznacava priliku da na delu vide najbolje reprezentacije sveta. Nakon 16 godina od prethodnog izdanja, rukomet se vratio u zemlju svetskih pravaka i dvoranu “Bersi” koja se i ovog puta pokazala kao srecna za domacina – novog/starog prvaka sveta. Priliku da uzivo vidi zavrsnicu i da na svojevrsni nacin predstavlja srpsku struku kao i obicno nije propustio Dragan Djukic, nas poznati trener, koji se ljubazno odazvao nasem pozivu da podeli svoja razmisljanja sa kolegama.

Na pocetku razgovora uz posebnu zahvalnost sto ste uvek raspolozeni da govorite za www.rukometnitrener.com molimo Vas da nam date jedan generalni osvrt na upravo zavrseni zavrseni sampionat u Francuskoj:

Moram jos na pocetku razgovora da kazem, da sam imao prilike da ispratim sampionat u celosti i da mi se cini da je bio prilicno poseban u poredjenju sa nekim prethodnim. Naravno, svi smo pomalo i ocekivali da ce prvo veliko takmicenje u novom Olimpijskom ciklusu doneti i nesto novina, ali realno imali smo priliku da prisustvujemo jednoj svojevrsnoj smeni generacija u svetskom rukometu! Ovu pomalo smelu tvrdnju, potkrepicu samo nekim od imena igraca koji su dobijenu sansu iskoristili ne samo da budu “nova imena” vec su cinili vazne karike u rezultatima svojih timova sa vrlo zapazenom minutazom i ucinkom. Poceo bih u tom podsecanju od onih najboljih, polufinalista i osvajaca medalja: kod Francuza – Fabergas (96) Remili (95) i Dika Mem (97!), Norvezana – Sagosen (95) i Bergerud (94), Slovenaca – Janc i Kastelic (96), Hemingman (95) i Blagotinsek (94), Hrvata – Sebetic, Mamic (94), Cindric, Mihic, Jotic (93), preko Svedjana – Lucasa Nilsena (96) i Jerija Tolbringa (95), Danaca – Lase Andersena (94) i Magnusa Landina (95), Madjara – Juhasa i Ligetvarija (96), Banhidija (95) i Boda (93), Nemaca – Druksa i Kohlbahera (95) i Simona (94), Rusa – Kiseleva (94) i Shkirnskog (95), preko nashi komsija Makedonaca – Taleskog i Neloskog (94) i Drogrishkog (94)…. Spisak se ne zavrsava ovde, a njihovo vreme tek dolazi!
Treba svakako istaci da su se domacini svojski potrudili da ovaj sampionat ostane zapamcen po vise nego fantasticnoj organizaciji, od trijumfalne kapije u bojama zemalja ucesnika, preko stanica pariskog metroa u koje ulazite kroz rukometni gol, do Lila i 27.000 ljudi na rukometnoj utakmici, sa pomeranjem granica kad je u pitanju sve sto je vidjeno na finalima. BIlo je uzivanje gledati grad svetlosti okupan sjajem rukometa!

Timovi koji su na Vas ostavili upecatljiv utisak a i oni koji su podbacili?

Ono sto se prvo namece su prikazane igre i rezultat Norveske, koja se nakon proslogodisnjeg “iznenadjenja” na EP u Poljskoj, vratila jos jaca i pokazala da su dosli na vrh da na njemu i ostanu! Ako pri tom znamo da su cak devetorica igraca u timu mladji od 25 godina (!), bice nam jasnije da se sa njima mora ozbiljno racunati u buducnosti. Svakako dodao bih tu ekipu Svedske (prosek godina 24,6 – druga najmladja ekipa na prvenstvu!), koja je ispala u 1/4 finalu od Francuske u jednoj potpuno otvorenoj utakmici, ali je i kroz igre u kvalifikacijama za EP 2018 u Hrvatskoj i kroz ovaj turnir pokazala da ce svoje ranije uspehe u juniorskoj konkurenciji potvrditi i sa seniorima. Takodje, i sve tri ekipe sa ex Yu prostora su ostavile dobar utisak, gde naravno treba posebno istaci uspeh podmladjene Slovenije, jer se ne sme zaboraviti da je Vujovic nacinio hrabar potez izostavljenjem nekih od igraca koji su zadnjih 10-tak godina bili oslonac tima i sa tim “novim” timomdosao do medalje, prve u njihovoj istoriji na SP.
Ako govorimo o neprijatnim iznenadjenjima, svakako da se mora poci od Olimpijskih pobednika iz Rija, Danaca, koji su igrali mozda i najbolji rukomet na sampionatu u takmicenju po grupama, ali onda prosuli sve u 60min 1/8-e finala sa Madjarima, ili Evropskih prvaka Nemaca, kojima se o glavu obila arogancija i nepostovanje protivnika, a Qatar – tacnije superkvalitetni i iskusni trener i lider kakav je zasigurno Valero Rivera je to umeo da kazni.
Ipak, ekipa koja je po meni zaista potpuno podbacila i nije donela nista novo je Spanija, jer sam ocekivao da ce promenom trenera i ambicijom da pokazu da je neucestvovanje u Riju bila samo “losa epizoda” mozda biti u prilici da napadnu i sam vrh. Umesto toga, uz mnogo srece provukli su se u cistilistu 1/8-e finala sa autsajderom Brazilom, ali im je Hrvatska vec u sledecem mecu ocitala rukometnu lekciju i poslala ih kuci… Tu bih jos ubrojao i Tunis, koji je dosao sa jednom kvalitetnom ali pomalo vremesnom ekipom, i u razgovoru sa njihovim strucnim stabom sam saznao da nakon SP u Francuskoj planiraju smenu generacija.

Takticke novosti, zamisli, trendovi?

Lepo pitanje, a imalo je sta da se i vidi, narocito kada je u pitanju zamena golmana igracem u polju na primer. Od ekipa koje su se drzale u citavom toku turnira igre 7:6 (Makedonija ili Hrvatska na primer), preko nekih koje su povremeno to radile, do ekipa koje uopste nisu koristile ovaj vid napada! Svakako da ce biti puno analiza o efikasnosti ovakvog nacina igre i riziku koji on donosi i naravno da ce svi ostati pri svojim razmisljanjima i argumentima. Meni se cini da nije bilo dovoljno vremena da treneri sa svojim timovima do kraja razrade ove ideje, pa je vecina na primer igrala sa 2 pivotmena (dve razlicte interpretacije, sa “vezanim” pivotmenima kao sto je to radila Norveska ili “siroko” postavljenim kao sto su to radili drugi, ali niko sa 4 beka i jednim pivotom recimo!? Takodje, skoro po pravilu svi timovi su u situaciji sa igracem manje menjali golmana i igrali 6 na 6 tako da se postavlja pitanje, sta je efektom kazne – disciplinskih prekrsaja, jer umesto da su ekipe koje igraju “grube” kaznjeni, oni i dalje nastavljaju da igraju u punom sastavu.
Sa druge strane, cini mi se da je izostalo malo vise intuitivnosti kod razlicitih pristupa igri u odbrani za ciji nedostatak ne bih da zamerim kolegama trenerima vec nedostatku vremena za prave pripreme i “kuriozitetom” takmicenja u rukometu da se usred klupskih igraju najveca reprezentativna a da slicnog sistema nema ni u jednom drugom timskom sportu!

Vanevropske selekcije?

Kao neko ko iskreno zeli da nasa divna igra postane jos globalniji produkt, ja sam iskreno zabrinut time da ove selekcije i dalje igraju uglavnom epizodne uloge! Uspeh Katara na prethodnom prvenstvu nije bio plod dobre selekcije ili rada, vec naturalizacije gotovih igraca i ne vidim da je dugorocno doneo ista dobrog svetskom rukometu, a partije koje su prikazale ekipe Brazila, Argentine, Saudijske Arabije, Cilea, Japana, Angole ili Tunisa su se svodile na poneko iznenadjenje nedovoljno da bi bilo prepoznato kao sistem ili najava nekih promena. Ovde bi mozda trebalo izuzeti Egipat koji je prikazao nesto vise, ali je sve to daleko od nekadasnjeg renomea jedne Koreje, uspeha Tutinog Egipta ili potencijala koji je nagovestavala Argentina pre par godina. Ako uporedimo ovu situaciju sa onom u zenskom rukometu, ne mozemo a da ne primetimo da je kod devojaka ona puno bolja, jer su Brazil, Koreja, pa i Angola mnogo “ozbiljniji igraci” na svetskoj rukometnoj sceni nego sto je to slucaj kod muskaraca.


Trenerski kadar?

Pa ako sam vec izgovorio “jeres” da su kod igraca neki mladi momci hrabro stali na crtu starijima, izgleda da moram nesto slicnoizgovoriti i kad su u pitanju kolege treneri. Dinar (40), Berge (43), Babic (44), Sigurdson (43), Sabate (41), Ortega (45) su samo neka od imena nove generacije trenera koja krci put ka svetskom vrhu – (Dinar je vec na njemu!), a u njih se “umesao” jedan majstor sa nasih prostora – Veselin Vujovic (56), koji je u godinama zrelosti dobio onu finu notu mirnoce koja mu je nedostajala i koju sada uspesno prenosi na timove sa kojima radi. Svakako da tako velika trenerska imena poput Rivere, Cervara, Gudmundsona ili Dusebajeva (koji je po godinama negde izmedju), nisu rekla poslednju rec, ali mene licno raduje da mladji dolaze!
Sa druge strane, mnogo se (sa razlogom!) pricalo i pisalo o “dominaciji” spanske rukometne skole ili pitalo u cemu je tajna islandskih stratega – podsecanja radi na SP u Francuskoj cak sest selekcija (Spanija, Katar, Poljska, Madjarska, Cile, Japan) je imalo spance na kormilu a cetiri – i to kakve(!) islandjane: Island, Nemacka, Svedska, Danska. Na kraju se ispostavilo da to samo po sebi nije i garancija za uspeh, jer nikoga od njih nije bilo u borbi za medalje…

Konacni poredak? Dominacija Francuske?

Ako govorim iz ugla nekoga ko je bio u pariskom Bersiju i pre 16 godina, onda zelim da kazem da se jedan krug zatvorio. Konstantinijeva Francuska 2001 i ova danasnja Dinarova 2017 potpuno se razlikuju po mnogo cemu zahvaljuci i jednom od najmanje pominjanih ljudi ovih dana a koji je pri tom jedan od najtrofejnijih trenera svih vremena – Klodu Onesti (neopravedno uskracenim za priliku da se oprosti na ovom prvenstvu na nacin dostojan sampiona, ali to je neka druga duga prica…). Francuska danas je supersila modernog rukometa, ne samo kad su seniori u pitanju, a vidimo da i njihove dame zele to da budu. Dodamo li tome izgradnju kuce rukometa u predgradju Pariza, savremenom centru sa dve dvorane, smestajnim kapacitetima za 4 selekcije, kancelarijama saveza itd (namerno cu se ovde uzdrzati od nekih poredjenja…), bice nam jasnije kako to da osvajaju titule i kad ne igraju svoj najbolji rukomet! Da, Karabatic, Narcis, Abalo i Omejer su jos uvek tu, ali ovu titulu su pozlatili “neki” Zerar, Fabregas, Remili, a to je tek pocetak!
Norvezani su u svom prvom finalu bili impresionirani ambijentom i nedovoljno hrabri za vise od 30minuta, Slovenci odmorniji, sacekali su svoju sansu onda kad vise ni sami u nju nisu verovali (!), “kauboji” umorni od lutanja i trazenja sebe, sa mislima u tom jednom poslednjem sedmercu koji ih je delio od finala, probace da dogodine na EP na svom pragu naplate ove godine cekanja… Ali tu se prica ne zavrsava, u stvari tek tu pocinje! Svedjani, Nemci, Danci koji su dominirali takmicenjima mladjih kategorija u poslednjih deset godina su spremni da otkinu svoj komadic slave. Spanci, Islandjani, Madjari, Poljaci u potrazi su za sopstvenim identitetom i (vec!) na putu ka Tokiju… Novi svetski poredak je poceo!

Finale i njegov uticaj na rukomet u godinama koje dolaze?

Mozda ce nekome zazvucati cudno, ali iz ugla nekoga ko rukomet prvenstveno voli, a onda se njime i bavi, ziveci za njega i od njega, moram da kazem da je finale bilo jedan sjajan show ali u njegovoj sustini nije bilo dovoljno kvalitetnog rukometa! Vec dugo sam prisutan na velikim takmicenjima (od SP 1990 redovno), i bio sam svedok mnostvu nezaboravnih utakmica (u kojima prednjace one sa pocetka ovog milenijuma – isti ovaj Bersi pre 15 godina na primer i sudar tadasnjih supersila FRA-SWE, pa nezaboravna finala iz Zagreba 2000-e izmedju SWE i RUS ili ono iz Globe Arene 2002-e izmedju SWE i GER, ili ono skorije iz 2011-e sa produzecima u kojem je Francuska savladala Dansku… Za pravo finale, za tango, za ljubav a i za rat, treba dvoje, a toga je u poslednjim godinama sve manje (velike razlike i ubedljivi trijumfi Spanije nad Danskom 2013-te, Francuske nad Danskom 2014-te ili Nemacke nad Spanijom lane u Poljskoj). Neka ovog puta to ostane kao pitanje, svima nama na odgovor, kako i kuda dalje sa ovom igrom!? I koliko god se svojski trudili da je zadrzimo klasicnom, da je sto manje “menjamo” toliko cemo morati da to uradimo ako zelimo da bude sport generacija koje dolaze. Takodje, uticaj tehnologije, skautinga i video analiza u vreme svakolikog procvata iste je suvise mali na rukometnu igru. Hocemo li (konacno) videti u time-outu trenera sa iPad-om kako pokazuje video prikaz ideje sledeceg napada/odbrane, hoce li treneri u slusalicama imati zvuk/savete svog skauting tima tokom meca, hoce li zenska selekcija CG i Dragan Adzic jos godinama biti jedini koji su video analizu uveli u svalcionicu na poluvremenu, hocemo li imati aplikaciju koja ce pratiti SP na nacin koji to zasluzuje, hocemo li imati igricu Croatia 2018… Bilo je mnogo diskusije u Parizu ovih dana, u formalnim i neformalnim krugovima, da nam je publika u dvoranama sve starija, da nam treba mladih ne samo na terenu vec i na tribinama, ali sta zaista radimo da ih tamo i dovedemo, a da nije vezano samo za “spoljni izgled” naseg prozivoda zvanog EP/SP jer ako jejedinosto oni zaista zele show – onda ce ici na rock concert ili “Eurosong”…

Srbija? Kuda i kako dalje?

Najradije bih pobegao od odgovora na ovo pitanje, ne iz razloga sto ga nemam, vec iz straha da ne budem shvacen kao neko ko zeli (bilo kome!) da deli lekcije ili “pametuje”. Pored toga, kao neko ko trenutno brine o selekciji CG smatram neumesnim da o tome govorim javno. Ipak, citiracu ovih dana cesto spominjanog Veselina Vujovica, koji u izjavi dan nakon prvenstva rece da nije jednom, otvoreno i neskriveno izrazio zelju da pomogne, da da deo sebe, deo znanja, zemlji u kojoj zivi, koju voli…Srbija je jedna, valjda jedina zemlja koja nije okupila seniorski nacionalni tim u Januaru! Treba li tome dodati ikakav komentar? Juniorska selekcija je bila domacin kvalifikacija za SP i izgubila sve tri utakmice od rivala kakvi su bili Island, Litvanija i Grcka.
Na SP u Francuskoj, nismo bili predstavljeni ni simbolicno! Ni trenera, ni sudija, ni novinara, a ni ljubitelja rukometa. Tesko je pred samim sobom odgovoriti na pitanje zasto nas nema, a jos teze pred drugima… Na ekranima prosecnog domacinstva u Srbiji ovaj sport je proteran! Na vestima na TV-u u dnevnim listovima, ne mozete naci ne prenose, nego ni rezultate utakmica SP! Za sve to vreme “nacionalni servis” danima najavljuje direktne prenose sa EP u umetnickom klizanju… A u komsiluku? Slovenci iMakedonci rade prenose na drzavnoj televiziji, Hrvatski RTL postavlja standarde kad su prenosi rukometnih utakmica u pitanju (sjajni komentari u studiju u liku Dzombe i Sprema, Saracevic na komentatorskoj poziciji u dvorani, izvestaji sa terena, analize rivala…). Zanjemo kako sejemo, i sve dok nam klubovi grcaju, nece biti ni takmicenja, ni igraca, ni trenera, ni boljitka. Umesto da se zalimo i tugujemo, vreme je da zasucemo rukave i pocnemo da radimo, jer za to – nikad nije kasno!

Povezane vesti

TRENER